:: Tina Gverović and Siniša Ilić
Neuporedivosti – Nastajanje sumnjivog stanja, 2010
Crteži prikazuju korporacijski prostor, institucionalno posmatranje i kontrolu. Prizivaju slike nematerijalnog rada, forme savremenog rada koji se dešava ‘svuda i nigde’. Ruke polagano dodiruju i osećaju tastaturu, kompjuterski miš, ekran, stolicu, kosu… Iako se čini da su likovi zaokupljeni laganim ili na prvi pogled neučinkovitim radom, oni istovremeno deluju ranjivo i u nemogućnosti da prepoznaju svoje delovanje. Iznenadni udari prekidaju i razdiru virtuelni prostor, guraju ga prema nadolazećoj katastrofi. Katastrofa je ovde unutrašnje i spoljašnje, sveprisutno stanje. Katastrofa koju prikazujemo je politička, emotivna, i ona koja će se tek dogoditi.
(T.G. i S.I.)
Svjetlo na kraju ekrana
piše: Jasna Jakšić
Nematerijalni rad, rad lišen proizvodnog obećanja stvaranja novih, čvrstih, trajnih vrijednosti koje bi u nekom graditeljskom zanosu svijet učinile boljim mjestom, u poželjnim ekonomskim modelima zauzima visoko mjesto. Njegova je rasprostranjenost za interese kulturnih industrija proizvela novu, nomadsku klasu kognitarijata, klasu intelektualnih radnika prepuštenih zakonima interesa, ponude i potražnje. Kao i stoljeće ranije,u nekom drugom ekonomskom kontekstu, prekobrojnost je ona koja osigurava kompetitivnost i kvalitetu u kojoj samo najbolji pobjeđuje. Napuštanje predmetnosti, fiksnog objekta kako u ekonomiji tako i u umjetničkom djelovanju nije tek jednoznačno otvorilo nove mogućnosti iskaza i djelovanja. Nije li se otpor spram fetišizacije umjetničkog objekta izborio za nadomještanje pojma umjetničkog djela daleko fluidnijim pojmom rada u vrijeme kada je nematerijalni rad u velikom stilu stupio na pozornicu kulturnih industrija i polako zatvorio svaku obećanu pukotinu slobode?
Distopijski prostor izbrisanih granica, u kojemu je jedina čvrsta struktura struktura nadzora, ili, korporativne kontrole u radu Tine Gverović i Siniše Ilića nastanjuju nepomični likovi zadubljeni u svjetlost kompjuterskog ekrana, prozora u svijet u obećanom prostoru slobode ili tek medija za proizvodnju nemjesta spajanjem snimki s bezbrojnih nadzornih kamera razasutih diljem svijeta. U distopijskom konstruktu u kojemu je svatko pozvan, ili, preciznije, dužan sudjelovati, uloge promatrača i promatranog ulančane su u odnose koji tvore svijet. Iz su/djelovanja i su/odnosa raste prijetnja prezasićenog prostora, u prividnoj se praznini panično spajaju agorafobija i klaustrofobija, ostavljajući svoje žrtve bez prostora za uzmak. Nadolazeća se katastrofa pomalja iz zgusnutih pukotina Stvarnog, koje prodire u svijet lišen fizičkog napora u kojemu se nitko ne kupa u znoju lica svog. Te napukline navaljuju iz narušene strukture rešetki, organičke simulacije prirode, invazije repetitivnog niza manualnog i prljavog vatrenog oružja ili alatki. Krhki se narativni i deskriptivni elementi bezuspješno nastoje spojiti u cjelinu, ali kao da ih svaki takav pokušaj još više slabi. No kao tračak uzaludne nade uvijek nam ostaje svjetlost ekrana, barem dok je osiguran dotok električne energije.
www.sinisailic.blogspot.com
www.tinagverovic.blogspot.com
————————————-
Incomparabilities – Creation of suspicious states, 2010
Drawings represent a corporate space, institutional observing and control. They evoke images of immaterial labour, forms of contemporary labour that happens ‘everywhere and nowhere’. Hands slowly touch and feel the keyboard, mouse, screen, chair, hair… it appears that the characters are occupied with light or seemingly ineffective work; they simultaneously appear vulnerable and unaware. Sudden blows break apart the visual space, hurling it toward an impending catastrophe. The catastrophe is both an inner and outer one, an omnipresent state. Catastrophe presented here is political, emotional and the one that will happen in the future.
(T.G. i S.I.)
Light at the end of the screen
By Jasna Jakšić
Immaterial labour – removed from the production system that creates new, firm, lasting values that would make the world a better place – occupies a high position in desirable economic models. Its manifest presence creates a new class of nomadic cognizance in the culture industry, a class of intellectual labourers left to the laws of interest, demand and supply. Like in the previous century’s different economic context, surplus secures competitiveness and quality and only the best wins. Abandoning materiality and fixed object in both economy and art did provided new opportunities for expression and action in multiple ways. Hasn’t the resistance against fetishization of art object succeeded in replacing the concept of artwork with a much more fluid concept of work at the exact time when immaterial labour became predominant in culture industries, slowly shutting down every promised path to its freedom? Dystopian space of erased borders, with the only firm structure that of surveillance or corporate control, in works of Tina Gverović and Siniša Ilić, is inhabited with immobile characters deeply focused on computer screen lights – windows to the world of promised freedom, or media for production of unspace, of joint footage of numerous CCTVs around the globe. In this dystopic construct in which everyone is welcome – or obliged – to participate, the roles of viewer and the viewed are chained into relationships that create the world. A threat of oversaturated space grows from (co)operation and (co)relation; agoraphobia and claustrophobia are agitatedly connected, leaving their victims without room to escape. Impending catastrophe appears from the dense cracks in Real that emerges into the world without any physical effort. These cracks rush from the damaged networks in the organic simulation of nature, an invasion of the repetitive chain of manual and filthy firearms or tools. These fragile narrative and descriptive elements hopelessly attempt to unite, but every such effort seemingly makes them even weaker. But as a last figment of hopeless hope remains the computer screen light, at least for as long as there is electricity.
25th Memorial Nadezda Petrovic 